HRVATSKA MORA UĆI U VELIKE ENERGETSKE PROJEKTE

Prof. dr. sc. Igor DEKANIĆ, dipl. ing., redovni je profesor Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i vrsni stručnjak u području nafte i plina, autor niza knjiga i dobitnik brojnih priznanja. Radi se stoga o pravoj osobi koja može dati odgovore na pitanja kako se u Hrvatskoj može ostvariti sigurnost opskrbe naftom i plinom te koji su za to preduvjeti, ali i zašto je donesena odluka o privatizaciji INA-e, koje su dobre, a koje loše strane nove Strategije energetskog razvoja Republike Hrvatske i, konačno, hoće li biti nafte u budućnosti.

Poštovani gosp. profesore, iz Vašeg bogatog životopisa spomenimo kako ste doktorirali na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1981. te da ste 1987. i 1996. godine bili na specijalizacijama u SAD-u i Velikoj Britaniji. Autor ste mnogih stručnih i nagrađivanih knjiga, a bili ste i savjetnik Predsjednika Republike Hrvatske za unutarnju politiku. Što biste tome mogli dodati?

Uz sve što ste spomenuli, posebno bih istaknuo razdoblje 1982. - 1995. godine koje sam proveo u INA-i. Imali smo relativno mladi tim agilnih i ambicioznih ljudi s velikim planovima i, manje - više, sve što smo tada predlagali i što nije usvojeno, danas se realizira. Tada smo razmišljali o tehnološkoj obnovi rafinerija, terminalu za ukapljeni prirodni plin i sl. No, u to je vrijeme Hrvatska bila u ratu, a poslije je bilo velikih kolebanja u Upravi INA-e. Zaboravlja se da su tada izgubljene ključne razvojne godine, a u poslovanju se izgubljeno vrijeme teško može nadoknaditi.

Kako gledate na ulazak MOL-a u INA-u?

Proces privatizacije energetskog sektora na koji se Hrvatska odlučila u drugoj polovici devedesetih godina bila je jedna od elementarnih obveza zemalja koje su se uključivale u Europsku uniju, i krenulo se u izradu zakona o privatizaciji INA-e i HEP-a. Započela je privatizacija INA-e pa je Vlada uzela najuglednije inozemne konzultante koji su procjenjivali njezinu vrijednost. Otvoren je međunarodni natječaj gdje su na kraju ostala dva ozbiljna ponuđača od kojih je Vlada izabrala boljeg. Ulazak MOL-a je zakonita posljedica nečega na što se Hrvatska svjesno odlučila.
No, s obzirom na vlasničku strukturu, INA je i dalje u većinskom hrvatskom vlasništvu. Druga je stvar što je MOL najveći pojedinačni vlasnik i sigurno ima odlučujuću ulogu u kreiranju poslovne strategije te od INA-e želi učiniti profitabilnu i efikasnu tvrtku koja će u cijeloj grupaciji nešto značiti.
Ipak, postoje negativna mišljenja o privatizaciji. Velik dio domaće javnosti smatra da domaća nafta i plin moraju biti jeftiniji od uvoznih, a nitko ne govori da hrvatsko vino i maslinovo ulje moraju biti jeftiniji od bugarskog ili talijanskog! To su predrasude u energetskom sektoru. Kada je Hrvatska prihvatila Europsku energetsku povelju početkom devedesetih, odučila se za međunarodne cijene energenata. Prema tome, međunarodna obveza je prihvatiti europske cijene energenata, a ne forsirati da domaći energenti budu jeftiniji od uvoznih.

Što mislite o glasinama da je vrijednost INA-e bila potcijenjena?

Ovdje je riječ o onome 'što bi bilo kad bi bilo'. Dakle, da Hrvatska nije bila u ratu i da je prihvaćen plan razvoja koji smo davno predlagali, učinilo bi se drugačije. Kada je MOL 2003. ponudio 505 milijuna dolara za 25 % INE, smatralo se da INA ne vrijedi toliko. Međutim kad je u javnoj ponudi 2008. MOL ponudio 2800 kuna po dionici, javnost je bila šokirana jer je smatrala da INA vrijedi više. S druge strane, u početku procesa privatizacije i u proceduri javnog natječaja, INA je restrukturirana da bi joj se povisila cijena. Isto tako, tada je INA mogla nekim akvizicijama još povećati svoju vrijednost, ali nije.

Kako komentirate izdvajanje plinskog poslovanja iz INA-e?

Transport plina je iz INA-e izdvojen u procesu privatizacije, a sada je izdvojeno i skladište plina što je potpuno u skladu sa Zakonom o tržištu plina. Transport plina kao mrežna djelatnost i skladištenje plina kao dio infrastrukturne djelatnosti su, prema europskim načelima, dijelovi energetske regulacije i pod posebnom paskom države. U tom je procesu nastavljeno s izdvajanjem komercijalizacije plina. Najavljeno je osnivanje trading-kompanije, no do danas do toga nije došlo. Bilo bi dobro da Hrvatska ima tvrtku za uvoz plina koja je pod nadzorom države. No, ni Zakon o tržištu plina ni pravila tržišnog poslovanja ne priječe da INA komercijalizira i uvozi plin za potrebe tržišta. Ne bih se složio s terminom 'izdvajanje plinskog posla iz INA-e'. Tvrtka za komercijalizaciju plina izvan INA-e je osnovana ili će tek biti, ali to ne znači da se INA treba prestati baviti tim poslom! Ona ima dugogodišnje iskustvo u trgovini plinom te duge i dobre odnose s Gazpromom pa mislim da ima bolje šanse s njim sklapati ugovore te da može ostati u plinskom biznisu i biti konkurent novoj tvrtki.

INA nikada nije objavila koliki su stvarni troškovi proizvodnje prirodnog plina.

Činjenica je da nijedna velika tvrtka nije objavila koliki su troškovi proizvodnje s domaćih polja pa ne znamo koliki su troškovi proizvodnje nafte u Saudijskoj Arabiji, Siriji ili SAD-u. Istina je da su u Hrvatskoj sve vlade vodile politiku socijalizacije cijena nafte i plina. Za naftu je usvojeno načelo svjetskih cijena kada je proglašena formula i kada je rečeno da cijene domaće nafte moraju biti iste kao uvozne.
Kod plina je bilo drugačije. Vlada je mogla dobiti uvid u sve troškove proizvodnje, no ni ona ni INA početkom devedesetih nisu imale sredstava pa su polja razrađivana zajedno s Enijem i došlo je do formiranja tvrtke INAgip. U javnosti se u vezi s time pojavljuju mišljenja kako prodajemo i poklanjamo pola našeg plina Eniju. To nije točno, već samo otplaćujemo investiciju. To sve treba ubrojiti u trošak proizvodnje domaćeg plina. Kada se računaju troškovi proizvodnje domaćeg plina, računaju se samo operativni, a troškovi investicije se nastoje ne uzimati u obzir kako bi plin ispao jeftiniji i kako na kraju ne bi trebalo doći do dizanja cijena. Ako u troškove ubrojimo i potrebu razvoja i nadomještanja rezervi plina u Hrvatskoj ili inozemstvu, jasno je da je domaći plin duboko potcjenjen.
Ako bi se u obzir uzeli samo operativni troškovi sa sadašnjih polja, jasno je da bi svi bili zapanjeni profitom, ali to je tako u svim svjetskim naftnim tvrtkama. Ako znamo da bušotina na kopnu košta 5 - 10 milijuna dolara, a u podmorju i preko 50 mil. dolara, da se radi o rizičnim investicijama, pri čemu svaka druga bušotina može biti negativna, što sve na kraju ulazi u troškove proizvodnje plina, tada je jasno da uz cijene plina kakve smo imali proteklih godina INA na plinu gubi.

Što je s modernizacijom rafinerija? Naime, nedavno su se opet pojavili određeni problemi s Rafinerijom nafte Sisak i u javnosti općenito vlada mišljenje da taj proces kasni.

Modernizacija rafinerija je problem s kojim se INA suočava petnaestak godina, a u tome se ogledaju svi problemi investiranja u bazične tehnologije i infrastrukturne djelatnosti. Naime, hrvatske rafinerije su stare. Zadnje investicije u fluid-katalitički kreking u Rijeci i Sisku obavljene su prije više od 25 godina. Time je INA izgubila tehnološki korak s rafinerijama u okruženju koje su u međuvremenu dovedene na vrhunsku razinu, a jedine koje nisu obnovljene su one u Bosanskom Brodu i Srbiji. INA je započela proces modernizacije početkom 2000. godine, kada se krenulo u kupovanje i pogađanje tehnologije i inženjeringa, no proces je (zbog razloga koje je danas teško dokučiti) objektivno bio predug. Naime, postojao je sukob između Uprave INA-e i tadašnje Vlade oko isporučitelja tehnologija, a tada je izgubljeno ključno vrijeme. U međuvremenu je došlo do promjene globalnog trenda jer je povećanjem potrošnje nafte i derivata u razdoblju 2002. - 2004. godine započeo ciklus obnove rafinerija pa je INA, kada je započelo pogađanje oko tehnologija, morala stati u red, odnosno na njegov kraj. To je glavni uzrok kašnjenja obnove rafinerija. Pričalo se da je glavni uzrok kašnjenja MOL, no mislim da se tu više radi o klasičnom 'hrvatskom sindromu investiranja' kada se misli da je 'sutra bolje nego danas'.
Isto tako, mislim da je presudna brzina obnove rafinerije u Sisku i da se to mora učiniti prije obnove rafinerije u Bosanskom Brodu. Globalna financijska kriza i gubici u koje je INA dospjela dodatno kompliciraju situaciju pa se rafinerije moraju obnavljati u daleko težim okolnostima nego prije 3 - 4 godine.

Vlada je konačno usvojila Strategiju energetskog razvoja Republike Hrvatske do 2020. godine. Koje su, po Vašem mišljenju, njezine dobre, a koje loše strane?

Među dobre strane Stategije svakako bi ubrojio činjenicu da je u obzir uzela promjene na međunarodnom tržištu energije nakon Strategije iz 2001. godine koja je rađena u uvjetima jeftine nafte i kada su svi mislili da tržište rješava sve. U međuvremenu je došlo do skoka potrošnje nafte i plina, ali i pada proizvodnje plina, pogotovo u Sjevernom moru, te do povećane ovisnosti Europe o ruskom plinu. Hrvatska tu nije izuzetak. Druga važna stvar je da Strategija u većoj mjeri inzistira na energetskoj sigurnosti. Nadalje, dobro je da pokušava valorizirati hrvatski geografski položaj, osobito u pogledu uključivanja u međunarodne naftne i plinske pravce. Uz to, njome se pokušava vratiti u 'igru' zaustavljeni projekt Družba Adria, forsiraju se održivost i konkurentnost te pretvaranje energetskog sektora u međunarodno konkurentni skup poduzeća. Uz to, inzistira se na obnovljivim izvorima te se akceptira politika privatizacije naftnog biznisa, uz zadržavanje državnog nadzora nad plinskim poslovanjem i elektroenergetikom.
Kao 'naftašu' mi se čini da je Strategija u većoj mjeri fokusirana na proizvodnju električne energije, a manje na osiguranje primarnih izvora energije. Također, njezin manjak je što nije išla u detaljnu procjenu potrebnih sredstava. Napravljene su samo okvirne procjene i navedena tri scenarija u prozvodnji električne energije čime su politici ostavljena otvorena vrata da se odluči koji je prihvatljiv. Glavni manjak prošle Stategije svakako bi trebalo izbjeći. Naime, tada je Strategija usvojena kao dokument, ali nije usvojen njezin program provedbe. Objektivni manjak i ono što će biti veliki problem u njezinoj provedbi je sudaranje različitih interesa. Primjerice, jedna od glavnih stvari u učinkovitijem korištenju energije je kompletna tehnološka promjena u zgradarstvu, a nisam siguran da je naš građevinski sektor u ovom trenutku spreman za takav zahvat.

Međunarodna agencija za energetiku (IEA) je nedavno objavila izvješće u kojem se, s obzirom na gospodarsku krizu, prognozira daljnji porast potražnje za naftom, ali i porast njezinih cijena. Što u budućnosti u tom pogledu možemo očekivati?

Činjenica je da su prognoze buduće potražnje za naftom 'škakljive'. U proteklih nekoliko desetljeća najuglednije svjetske institucije objavljuju prognoze potrošnje, razvoja itd. Neke od njih pokažu se ispravnima, a neke previše optimističkima ili pesimističkima. Danas se ozbiljni energetičari ne usuđuju prognozirati potrošnju energije, pogotovo na dugi rok. Istina je da posljednje analize pokazuju porast potrošnje. Kada realni sektor svjetskog gospodarstva izađe iz krize, moći ćemo se vratiti na stope rasta potrošnje energije od 2 % godišnje jer će se vjerojatno i gospodarstvo vratiti na globalni rast GDP-a od 4%. Nafta je već poskupjela, što odgovara zemljama izvoznicama i uvoznicama. S cijenom nafte od 40 USD/bbl nema razvoja naftne industrije i novih istraživanja, a ni stimulacije obnovljivih izvora!

Plinska kriza potaknula je mnoge europske zemlje na razmišljanje o sigurnosti opskrbe energijom. Što bi u tom vidu Hrvatska trebala poduzeti, odnosno što može učiniti?

Plinska kriza je pokazala koliko je ključno imati tri stvari: vlastitu proizvodnju plina, dobru plinsku infrastrukturu i dovoljno podzemnih skladišta plina. Hrvatska od svega toga ima nečega pomalo, ali ništa sasvim dovoljnog za vlastite potrebe! Hrvatska u pogledu infrastrukture mora hitno razraditi nove projekte skladišta plina i raspisati međunarodni natječaj za skladište u Beničancima. Hrvatska nema dovoljno skladišta da može mirno čekati neku novu plinsku krizu. S postojećim možemo preživjeti minikrizu, ako zima bude blaga, no ako bude jako hladna, nastat će veliki problemi. No, ove se godine pokazalo da je hitan i interventan uvoz plina moguć uz međunarodnu suradnju jer je Hrvatska preko MOL-a, E.ON-a i Enija došla do dodatnih količina plina.
Isto tako, Hrvatska bi se trebala konačno uključiti u projekte izgradnje alternativnih dobavnih pravaca i LNG-terminala. Nije dobro što se odugovlači sa sudjelovanjem u konzorciju Adria LNG. Odluke o tom projektu treba donijeti što prije kako se i tu ne bi nepotrebno gubilo dragocjeno vrijeme.

Što za Hrvatsku znači izgradnja plinovoda Južni potok i Nabucco te treba li se spojiti na njih? Naime, još nije poznata odluka o tome hoće li se Hrvatska uključiti u njihovu izgradnju.

Hrvatska se, kao i zemlje Europske unije, pozitivno izjasnila o sudjelovanju u projektu Nabucco. No, on stoji zbog više međunarodnih, geopolitičkih i financijskih razloga. Geopolitičke prepreke su, prije svega, odnos Irana s SAD-om i EU-om. S druge pak strane, Turska kao tranzitna zemlja sigurno neće odustati od mogućnosti njegovog korištenja kao geopolitičkog utega, tj. sredstva u pregovorima s EU-om. Nabucco zbog geopolitičkih razloga neće biti jednostavno realizirati, a ujedno se radi o vrlo skupom plinovodu s ulaganjem nekoliko milijardi eura pri čemu glavni financijeri istodobno nisu glavni korisnici.
Situacija s Južnim tokom je mnogo jednostavnija jer se radi o plinovodu koji je Rusija obećala kao alternativni pravac mimo Ukrajine i drugih tranzitnih zemalja. Po mom osobnom sudu, bilo bi pametno da se Hrvatska okrene prema Južnom toku, potpiše sporazume sa Srbijom i pomakne ga preko Srbije prema sebi te ga usmjeri u Mađarsku i Austriju. Mislim da je to doista velik ekonomski i geopolitički interes Hrvatske. U tom smislu Hrvatska će imati dobitnu kombinaciju: sudjelovanje u Južnom toku i projektu Adria LNG čime će dobiti portfelj ulaznih pravaca i kapaciteta te valorizirati svoj položaj. To su sve dugoročni projekti u kojima bi Hrvatska morala sudjelovati i tek bi s njima mogla prebroditi neku novu krizu.

I za kraj, što biste mogli reći o odnosu potražnje i proizvodnje nafte u svijetu te o rezervama nafte? Kada se može očekivati iscrpljivanje zaliha?

Pitanje iscrpljivanja globalnih zaliha nafte je vrlo 'vruća' tema. Postoji nekoliko dimenzija tog problema. Prva je činjenica da se o tome intenzivno govori već 7 - 8 godina. Postoji Udruga nacionalnih udruga za izučavanje problema iscrpljivanja nafte i plina čiji nalazi izazivaju dosta kontroverzi u stručnim i ekonomskim krugovima. Druga dimenzija je da su naftaši protiv rasprave o iscrpljivanju nafte što smatraju umjetno nametnutom temom. Po njihovom mišljenju, tehnologija će riješiti sve probleme i osigurati niz desetljeća dovoljne opskrbe. Za sada, globalnih rezervi nafte ima za oko 40 godina, a plina za oko 60 godina sadašnje potrošnje. Činjenica je da tehnologija može osigurati dodatne količine, ali tek uz znatno višu cijenu. Tako dolazimo do treće dimenzije problema, a to je njegov ekonomski i društveni značaj. Drugim riječima, nafte će biti u budućnosti, ali će ona sigurno biti mnogo skuplja. Također, ona će sigurno biti predmetom geopolitičkih i tehnoloških kalkulacija. Jedno je sigurno, a to je da raspravu o iscrpljivanju globalnih zaliha nafte ne bi trebalo zanemarivati.
Rudarsko-geološko-naftni fakultet i ja osobno krenut ćemo s inicijativom kojom ćemo pokušati senzibilizirati hrvatsku stručnu i širu javnost o tom problemu. Rasprava o iscrpljivanju zaliha nafte je u suštini rasprava o budućnosti ne samo nafte, nego i sveukupnih prirodnih resursa i načina na koje čovječanstvo koristi svoje prirodne resurse. Dakle, radi se o dubokoj raspravi o budućnosti opstanka civilizacije!